TANTRUM ili ispad bijesa
– da bismo znali učinkovito postupiti potrebno ga je razumjeti –
1. dio
Gordana Galetić, mag.paed.soc., psihoterapeutkinja
ŠTO JE TANTRUM I ZBOG ČEGA SE DOGAĐA
U odgojnoj ste skupini i Marinko želi svoju omiljenu šarenu lopticu. Ivko se igra s njom i ne da lopticu Marinku. Marinko ju jako želi i počinje vrištati. Dajete mu druge loptice on ih ljutito baca i udara vas.
Roditelj ste i ušli ste u dućan sa svojom dragom kćerkicom, uskoro Vaša ljubav usred dućana ima ispad bijesa – baca se na pod, udara rukama i nogama, vrišti, plače.
Obje situacije, neovisno da li ste roditelj ili stručnjak za odgoj, mogu izazvati osjećaj frustracije, ljutnje, bespomoćnosti, nemoći i mnoge druge.
Nešto slično sam doživjela sa svojom kćeri kada je imala oko 2-3 godine u čekaonici kod pedijatra. Dugo smo čekali, osjećala se bolesno i umorno i počela davati na znanje da želi ići kući. Nakon toga je legla na pod. Naravno svi drugi roditelji gledaju u mene i moje dijete koje skoro nasred čekaonice „šizi“ na podu. Odlučila sam staviti privremeno sa strane sve misli i osjećaje koji mi naviru. Odlučila sam i da me nije brige što misle svi oko nas koji nas gledaju i nekako sam u sebi isključila sve; u mom malom svijetu ostale smo samo moja kćer i ja. Sjela sam pored nje na pod, da osjeti da sam tu s njom i malo sačekala. Disala sam i svjesno otvorila svoje srce. Kada mi se činilo da je spremna rekla sam joj nešto poput: „Želiš ići kući. Jako, jako želiš ići“.
Zastala sam i promatrala reakcije i dalje isključujući sav svijet oko sebe i bivajući ovdje za nju.
Moje dijete, ona i ja, naš odnos, mi smo bitne.
Pokušavala sam ući u njenu kožu i osjetiti kako se osjeća i što joj se događa te što joj je potrebno sada. Rekla sam: „Želiš ići. Umorna si, razumijem. Već dugo čekamo.“ Opet sam zastala i promatrala, bivajući energetski tu za nju. Kada se smirila, ustala je i stisnula se uz mene. Bila sam sretna. Uz olakšanje što je završilo, bila sam sretna i zahvalna (sebi i svemu što sam učila) što sam joj oslonac. Uskoro smo počele čitati priču (prije ju je odbila) i ubrzo došle na red.
Zašto se dijete tako ponaša?
Ispadi u ponašanju ili ispadi bijesa prirodni su i normalni dok su djeca mala, a najčešći su u periodu od 2-4 godine starosti djeteta.
Prije nego pojasnim što činiti u takvoj situaciji i da bi mogli odgovarajuće postupke učinkovito primijeniti, potrebno je razumjeti zašto se i što u djetetu tada događa. Ako samo primjenujemo neku tehniku zato da se dijete ili odrasli umiri, tada je velika šansa da će se ta osoba još više uznemiriti ili razljutiti.
Naime, dijete (i odrasli) reagira na naše razumijevanje, poštovanje njega i njegovih osjećaja i potvrđivanje da to što osjeća ima smisla te našu iskrenu empatiju.
Ako sve to govorimo da bismo kontrolirali dijete bez našeg unutrašnjeg razumijevanja i empatije, tada to postaje „samo tehnika“, a naše ponašanje kontrola i manipulacija. Tehnike koje koristimo bez srca teško mogu biti djelotvorne.
Pitajte se:
- da li bih se ja veselila/-o da me netko kontrolira i želi manipulirati sa mnom?
- Da li bih rađe surađivala s onim tko me razumije i uvažava ili s onim tko želi upravljati sa mnom?
Ispod svakog djetetovog ponašanja leže određeni osjećaji i potrebe. Mala djeca još ne znaju izraziti svoje osjećaje, a pogotovo ih ne znaju regulirati i jasno tražiti za sebe ono što im treba. Ovisno o dobi, neki znaju reći što žele no to ne znači da je to ono što im treba.
Čak i mnogi odraslih ne znaju na odgovarajući i jasan način verbalizirati svoje osjećaje, reći da im je nešto sada previše i slijediti svoje potrebe, zar ne? Što bi bilo da nas je to netko naučio dok smo bili maleni, upravo kroz situacije koje su nam bile emocionalno izazovne, kroz tantrume?
Tantrum nazivamo i ispadom bijesa. Ponekad mislim da bih ga radije nazvala preplavljenošću ili ispad frustriranosti. Naime, ispod takvog ponašanja djeteta (vikanje, udaranje, bacanje na pod, plakanje,…) mogu biti najrazličitiji osjećaji pa čak i ugodni koji su djetetu u tom trenutku previše. Dijete naprosto bude preplavljeno osjećajima ili senzacijama i potrebna mu je naša pomoć.
Osjećaji, okolnosti i tjelesna stanja u pozadini tantruma:
- Ljutnja i frustracija.
Dijete nešto želi, a ne uspijeva. Mi odrasli ćemo se također osjećati frustrirano u mnogim slučajevima kada nam nešto ne ide ili ne dobivamo ono što želimo. Ljutnja i frustracija su neugodni, ali vrlo korisni osjećaji. Govore da nam nešto ne odgovora i daju nam snagu i motivaciju da tražimo način da promijenimo to što nam ne odgovara. Dijete ne zna kako to učiniti i stoga sukladno frustriranosti koju osjeća i nedostatku vještina, viče, baci se na pod ili na drugi način pokušavati proći kroz neugodu koju proživljava. - Previše podražaja
Neurološka nezrelost male djece i velika količina podražaja (buka na gradskom trgu, u shopping centrima, jaka svjetlost, veliki broj djece u skupini,…) ne idu dobro zajedno. Djeci koja su senzorno osjetljivija to može biti veliki izazov i potrebno ih je vrlo oprezno i postupno izlagati novim podražajima. - Umor, glad, žeđ, bolest
Kada smo umorni, gladni, žedni, bolesni, sve nam je teže. Tako i djetetu, s tim da dijete još nema biološku mogućnost izregulirati pojedinačna zahtjevna stanja, a kamoli više njih istovremeno.
Umoran sam, a sad još sva ta djeca na igralištu trče i glasna su – prava kombinacija okidača za tantrum. - Uzbuđenje i sreća
Nekada dođe do ispada jer dijete ne može regulirati radost i uzbuđenje. Primjerice, dijete je jako uzbuđeno što ide kod bake koja živi u drugom gradu i rijetko ju viđa. To uzbuđenje i sreća ga preplave i pretvore se u ispad!
- Strah i tjeskoba
Ponekada se iza ljutnje i tantruma zapravo skriva strah i anksioznost. Posebno to imajte na umu za djecu koja su opreznija po prirodi. Njima mogu biti veći izazov nova mjesta, novi ljudi pa čak i nova djeca. Bilo u vrtiću ili u obiteljskim okolnostima to je potrebno uvažiti.
U jasličkim skupinama bi bilo važno da vrtići uključe studente odgojiteljskog studija, koji bi kroz realizaciju prakse, upravo u periodu prilagodbe djece, opreznijoj djeci mogli bti značajna podrška. U manjim mjestima, gdje nema fakulteta, može se razmisliti o volonterima koje bi stručna služba educirala kako odgovarajuće pružiti djetetu podršku, kako ne bi bio 1 odgojitelj na čak nekoliko uplašene, frustrirane i tužne djece.
Roditelji nemojte odustati od druženja i odlazaka na nova mjesta, nego uvažite djetetovu tjeskobu i vrlo postupno dijete svaki put iznova izlažite tome što mu izaziva strah. Može biti naporno, ali isplati se!
Na našim JUPI radionicama za najmlađe znalo se događati da određeno dijete jako uživa na radionici, a ipak svaki put kada ponovo dolazi teško uđe, ne želi se pridružiti i treba mu/joj vremena da se opusti i uživa. Neka djeca su čak počela pokazivati obilježja tantruma ukoliko bi roditelj forsirao da prebrzo uđu. Kada bi se poštovala postupnost, da stoje ispred zgrade, pa da viri kroz vrata, da se igra sam s roditeljem u našem hodniku, itd., sve bi sjelo na svoje mjesto. Poštovala se djetetova potreba za sigurnošću i uvažavala tjeskoba koju osjeća. Dijete bi se tada kroz neko vrijeme opustilo, pridružilo ostaloj djeci na radionici i na licu bi mu blistao ogroman sretni osmijeh, a dijete bi toliko uživalo da nije željelo ići kući! - Razvojne faze i životne promjene
Neke razvojne situacije su prirodno popraćene tantrumima. Tako s oko 2 godine dijete ulazi u fazu kada se želi osamostaliti i prirodno je i poželjno da govori „ne“, zatim mijenja raspoloženja, suprostavlja nam se i u sasvim nelogičnim situacijama (želi sladoled, a kaže „ne“).
Isto tako dijete može biti osjetljivije te sklonije ispadima jer ga boli zub koji raste, jer uči neke nove vještine (uči hodati i puno pada, prelazi s plene na gaćice, kreće u vrtić, uči samostalno spavati, …).
Znajući da ovakve prirodne promjene mogu doprinjeti pojavi tantruma, možete pretpostaviti koliko neke vanredne promjene mogu biti okidač za tantrume: preseljenje, bolest bliskog člana obitelji, gubitak kućnog ljubimca, nervoza kod roditelja zbog promjena u njihovom životu, itd. Nama se može činiti da dijete ima ispad zbog neke sitnice, a u pozadini tantruma je zapravo ukupna situacija i energija koja vlada u obitelji ili odgojnoj skupini.
TEŠKO JE DJETETU I TEŠKO JE ODRASLOJ OSOBI
Kada je dijete preplavljeno osjećajima i različitim senzacijama te stanjima koje osjeća u tjelu, djetetu je u stvari vrlo teško.
Djetetov ispad bijesa često nas zatekne iznenada i nepripremljene. Istovremeno to djetetovo ponašanje može biti okidač naših brojnih potisnutih emocija, rana i boli koje smo doživjeli kroz život, od našeg ranog djetinjstva pa na dalje.
Stoga je prirodno da odraslima nije lako reagirati u toj situaciji na način kako to stručnjaci preporučaju.
Prvi i osnovni korak je biti svjestan što počinjete osjećati kada počne djetetov tantrum i privremeno sve te svoje osjećaje i reakcije staviti svjesno po strani.
Može vam pomoći saznanje da naši osjećaji i reakcije kada krene tantrum kod djeteta, kod nekih je to uznemirenost, kod drugih ljutnja, tuga, strah, iznerviranost, bespomoćnost ili bilo što drugo što Vam dolazi, imaju veze više s Vama nego s djetetom. Kao što smo ranije napisali, djetetovo ponašanje je okidač za te naše snažne reakcije i naše nesvjesne ili svjesne stare frustracije i boli te načine kako se mi nosimo s tugom, ljutnjom i frustracijom – našom i od drugih.
Kada to znamo i odlučimo da ćemo sve što nam iznutra dolazi i svu svoju reaktivnost privremeno staviti po strani, veća je šansa da ćemo djetetu dati podršku kakva mu treba te da ćemo se i mi bolje osjećati.
Dobra vijest je da je ovo vještina koja se vremenom uvježba.
Potrebna je Vaša odluka i dobra volja te praksa. Nekada uspijemo, nekada ne, a vremenom nam sve bolje ide. 😊
Bitno je da ste nježni prema sebi. Kao što se trudite biti i prema djetetu.
Kada se olujno more smiri odnosno tantrum prođe, kada napokon uhvatite vrijeme da ostanete sami, tada se možete vratiti onome što ste stavili po strani. Tada si dajte oduška ako Vam treba: isplačite se, lupajte u mekani krevet, otresite tijelo od nakupljenog stresa, razgovarajte o tome sa partnerom ili prijateljicom/-em, ili činite nešto drugo što vam pomaže.
Ukoliko vam je sve ovo teško, dozvolite si i Vi da potražite podršku. Kao što dijete podršku roditelja ili odgojitelja, tako i mi odrasli ponekad trebamo, da bi se razvijali, podršku stručnjaka. Tu smo za Vas, slobodno nam se obratite na info@centarsreca.hr .
Sada kada razumijemo što se događa, u našem slijedećem članku pročitajte što konkretno možete učiniti u situaciji tantruma, kako možete pomoći i djetetu i sebi.
