Plač bebe, a pogotovo snažni plač, nije lak ni za bebu ni za roditelja. Važno je naučiti kako pokrenuti refleks umirivanja kod svoje bebe.
Krenimo od perioda kada je naša bebica rasla i razvijala se u sigurnom okruženju maternice. U majčinom trbuhu djeca su se ljuljuškala, cijelo vrijeme su slušala zvukove protoka majčine krvi, imala su dostupnu hranu, kako su rasli sve više su bili stisnuti uz – osjećali oko sebe majčino tijelo, stalno su bili zaštićeni i na toplom potpuno povezani uz vas, svoju mamu.
Kada se dijete rodi jedino što ga dijeli od toga da je fetus je naša ideja o tome.
Naime, prije nekoliko sekundi ono je bilo u majčinom tijelu, potpuno povezano i zaštićeno, a sada najednom je negdje vani, odrezan od mame, bez zvukova koje je slušalo, bez stisnutosti uz majčinu unutrašnjost, bez stalnog mogućeg dotoka hrane i potpune sigurnosti. Taj fetusić je i dalje isti, nekoliko sekundi prije bio je u nama i ništa se u osnovi nije promijenilo, osim što smo ga odlučili nazvati bebom i možda zamislili da sada više nema iste potrebe za našom prisutnošću i zaštitom kakve je imalo u maternici. Da li je to doista baš skroz tako moguće, pa samo prije par sekundi je bio u mami?
Upravo zbog ovakvih spoznaja i različitih stručnih saznanja uveo se termin četvrto tromjesječje trudnoće. To znači da je dijete kada se rodi još oko 3 mjeseca u potrebama sličnim kakvo je bilo u majčinom trbuhu i ta 3 mjeseca valja poštivati kao djetetov period prilagodbe na vrlo velike promjene. Također važno je i da su roditelji toga svjesni unaprijed kako bi se smanjio njihov šok i nespremnost zbog normalne zahtjevnosti bebe koja “stalno traži da ju se nosi”, “plače čim ju spustim”, i slično. Beba to ne čini zato što je naporna, bezobrazna, ne da nam ni otići da se pomokrimo, gnjavi, nego zato što joj je doista potrebno naše prisustvo i sigurnost.
Nekada plače jer se boji, nekada jer joj je sve novo, nekada joj je dosadno, nekada joj smeta mokra pelena, gladna je, …
Kada znamo što nas čeka, ipak je malo lakše, a možemo se i bolje pripremiti, naučiti kako pomoći bebi i sebi i organizirati se.
Kod osjetljivijih beba znamo da su još zahtjevnije te roditeljima treba još više snage, vještine, ljubavi i strpljenja da odgovore na dječje potrebe. Imajmo na umu, dugoročno to će biti itekako nagrađeno! 🙂
Neke metode ne pale odmah, međutim znajmo da i nama treba vremena da uvježbamo kako ih pravilno primijeniti te ostanimo uporni i načimo način koji najbolje paše našoj bebi. Npr. neke bebe reagiraju tek na energičnije ljuljanje, naravno nikako ne tresti djecu na opasan način, a energično ljuljanje može biti tek ono što će upaliti!
Zbog prirodne “zahtjevnosti”, bolje rečeno potrebitosti novorođenčadi, ali i mnogih beba prvih nekoliko mjeseci, važno je i da roditelji imaju podršku, nekoga tko će skuhati, počistiti, tko će držati bebu u naručju i s ljubavlju ju ljuljuškati dok mama odmara i puni svoje fizičke i srčane “baterije”. Ako nemamo nikoga od porodice ublizini, dobar način može biti unaprijed zaraditi novčiće i čuvati za period nakon poroda te naći neku dobru tetu koja će nam ponekad skuhati i pospremiti.
Glavno pravilo je “sretan roditelj = sretno dijete”
Najbolji načini za umirivanje djeteta su ujedno oponašanje uvjeta u maternici:
Načini umirivanja koje navodim u nastavku ne odnose se samo na malene bebe nego ina one već veće bebe, a često mogu pomoći i kod djece u periodu od 1 do 3. godine.
- Držanje u naručju
- Ljuljanje (u naručju, u dekici – potrebne su dvije osobe za dekicu)
- Plesanje
- Pjevanje djetetu poznatih pjesmica (ponavljanja i poznatost su vrlo važni)
- Povijanje (čvrsto ušuškavanje u dekicu i omogućavanje da glavica nešto dodiruje
- tjemenom npr. glavica je do jastuka /ne na jastuku/)
- Umirujući šumovi koji podsjećaju na zvukove koje je čulo u maternici (fen, usisavač)
- Šetnje u nosiljci izvan kuće (voditi računa da je nosiljka ergonomski ispravna i da je
- dijete u dobrom položaju)
- Vožnja automobilom je učinkovita za neku djecu
- Sisanje
- Ugodni susreti s drugim bebama
Ljuljačke
